Hepatitis je općčenit naziv za upalu jetre, a koristi se za skupinu virusnih oboljenja koja poznajemo pod nazivom hepatitis A, B, C, D ili E. Postoji još jedan oblik hepatitisa, a najčešćeje posljedica zloporabe alkohola ili lijekova te trovanja otrovnim tvarima iz okoliša.

Hepatitis je najčešća od svih zaraznih bolesti. … Mnogi slučajevi hepatitisa prođu prođu potpuno nezapaženo jer se hepatitis pogrešno dijagnosticira kao gripa. Hepatitis je ozbiljna bolest jer narušava mnogobrojne funkcije jetre. Između ostalog, jetra proizvodi žuč kako bi pospješilaprobavu hrane, regulira kemijski sastav krvi te nadzire moguće štetne tvari u krovotoku.

Iako se pet vrsta virusa koji izazivaju hepatitis mogu prenositi na različite načine, njihov je učinak na jetru uvijek isti; izazivaju infekciju i upalu.

Akutno razdoblje oboljenja u pravilu traje 2do 3 tjedna. Potpuni oporavak traje otprilike 9 tjedana. Iako se većina pacijenata oporavi od hepatitisa i stekne doživotni imunitet, manji broj (otprilike 1%) umire tijekom akutnog razdoblja bolesti. Kod nekih se pacijenata razvije kronični oblik oboljenja, gdje upala jetre traje gotovo 6 mjeseci ili dulje. Kronični hepatitis može izazvati cirozu jetre, a nekad i smrt.

SIMPTOMI

Mnogi slučajevi hepatitisa nikad se ne dijagnosticiraju jer se simptomi hepatitisa tumače kao simptomi gripe, a katkad ih niti nema. Uobičajeni simptomi su: gubitak teka, umor, neznatno povišena temperatura, bolu u mišićima ili zglobovima, mučnina i povraćanje, bol u trbuhu.

Manje uobičajeni simptomi su: tamna mokraća, svijetla stolica, žutica, opći svrbež, neobično mentalno stanje, otupjelost ili koma. More »

Tetanus je opasna bolest živčanog tkiva uzrokovana toksinom bakterije Clostridium tetani. Bakterijske spore nalaze se u zemlji, češće u obrađenoj nego u neobrađenoj. One također postoje u raznolikim okolišima, primjerice u životinjskom izmetu, kućnoj prašini, operacijskim dvoranama, zagađenom heroinu i ljudskom crijevu. Ako spore uđu u duboku ranu koja je prodrla do područja nedostupnog kisiku, počnu se razmnožavati i proizvoditi otrov koji ulazi u krvotok.

Ovaj otrov, tetanospazmin, zajedno s toksinom botulizma, ubraja se u najjače poznate mikrobiološke otrove. Iz krvi ulazi u najudaljenije živce i vraća se se natrag prema leđnoj moždini brzinom oko 25 cm na dan. Nakon 7 do 21 dana otrov izaziva kratki spoj u prijenosu živčanog signala i sprječava opuštanje mišića. To dovodi do trajnog stezanja mišića, osobito čeljusti (tzv. trizmusa), što je obilježje tetanusa.

Mogu uslijediti spazmi mišića čeljusti i lica koji se mogu dalje širiti na šake, ruke, noge, leđa te zaustaviti disanje. Pojavu spazama često ubrzava buka ili dodir. Kad se tetanus proširi, stopa smrtnosti je oko 40 posto, čak i uz suvremene medicinske mogućnosti.

U zemljama u razvoju brojna djeca umiru od tetanusa zbog loše higijene. Pojavljivanje se znatno smanjilo zahvaljujući obaveznom cijepljenju djece. U Hrvatskoj je tetanus rijedak.

SIMPTOMI

Trebate posumnjati na tetanus ako posjekotinu ili neku drugu ranu prati jedan ili više od sljedećih simptoma:

  • ukočenost vrata, čeljusti i drugih mišića, često udružena s grotesknim izrazom cerenja
  • razdražljivost
  • nekontrolirano grčenje čeljusnih i vratnih mišića
  • bolna, nevoljna stezanja drugih mišića

Uz to možete opaziti nemir, gubitak teka i slinjenje. More »

Piše: Norma Ericson, SaneVax

Kao zaposleniku Nacionalnog instituta za rak (National Cancer Institute – NCI), dijela Nacionalnog instituta za zdravlje (National Institute of Health – NIH), posao je dr. Marka Schiffmana da piše članke kojima se promiče cjepivo protiv humanog papiloma virusa. Uostalom, njegov poslodavac vlasnik je patenta za tehnologiju proizvodnje HPV cjepiva i dobiva naknade od prodaje HPV cjepiva.

HPV cjepivo Gardasil, koje se temelji uglavnom na tehnologiji razvijenoj u NIH-u, a koje proizvodi Merck & Co., odobrila je Uprava za hranu i lijekove (Food and Drug Agency – FDA) u lipnju 2006. Već u veljači 2007. objavljen je članak u bazi NIH Record pod naslovom “Od laboratorija do tržišta” u kojem se za HPV cjepivo tvrdi: “Možda nijedan noviji proizvod na tržištu ne pokazuje dobar transfer zdravstvene tehnologije bolje od HPV cjepiva”. Kakav veliki komercijalni uspjeh!

NIH, koji je osnovan novcem poreznih obveznika, održava i forum za znanstvene rasprave, koji se zove PubMed Commons od kojeg se očekuje da “iskoristi društvenu moć Interneta u poticanju konstruktivnog kriticizma i visokokvalitetne rasprave o znanstvenim problemima koje će, kako poboljšati razumijevanje, tako i pružiti nove puteve suradnje u zajednici”.

U prosincu 2016. godine, Dr. Schiffman i nekoliko konzultanata koje plaća industrija objavili su članak naziva “Kancerogena infekcija humanim papiloma virusom“.

Na dan 19. siječnja 2017. eminentni patolog dr. Sin Hang Lee komentirao je putem PubMed Commonsa:
“Schiffman i kolege napokon su priznali na kraju sažetka da primjena HPV cjepiva i probir na globalnoj razini ostaju i dalje izazovi. Međutim, autori nisu prikazali cijelu istinu koja je potrebna za uravnoteženu analizu.”
More »

Hripavac je vrlo zarazna upala dišnih putova i smatra se jednom od najtežih dječjih bolesti. U većini zemalja djeca se obavezno cijepe protiv hripavca. Ukoliko se ne liječi, hripavac može izazvati oštećenje pluća i opetovane upale bronha, a u dojenčadi može uzrokovati oštećenje mozga, pa čak i smrt. Najčešće obolijevaju vrlo mala djeca, iako se i djeca u pubertetu i odrasli mogu zaraziti, premda ne s tako ozbiljnim posljedicama. Na sreću, hripavac je u razvijenim zemljama vrlo rijetka bolest zahvaljujući cijepljenju djece.

Prvi simptomi, obično curenje iz nosa, suhi kašalj i blaga vrućica javljaju se oko 7 do 10 dana nakon što se dijete zarazilo. Nakon tjedan dana može se pojaviti karakterističan kašalj: jaki napadaji kašlja iza kojih slijedi prodorno hripanje, iako je u dojenčadi ovaj zvuk često prigušen. Bolesnik može iskašljavati obilne količine guste sluzi, a učestalo je i povraćanje. Ovo razdoblje kašljanja obično traje do 6 tjedana. Tijekom ovog razdoblja bolesnici su skloni razvoju sekundarnih upala koje mogu biti vrlo teške. Zadnje razdoblje je oporavak koji traje i do mjesec dana i tijekom kojega se oboljelom vraća snaga.

SIMPTOMI

  • na početku curenje iz nosa, učestalo kašljanje, a katkad i blaga vrućica
  • nakon 7 do 14 dana teški napadaji kašlja iza kojih slijedi hripajući zvuk kad bolesnik tjera zrak krot natečeni larinks; novorođenčad je često preslaba da bi uspjela proizvesti hripajući zvuk
  • povraćanje izazvano napadajem kašlja
  • prekid disanja (apneja), osobito u dojenčadi mlađe od 2 mjeseca, pri čemu dojenčetove usnice mogu poplavjeti zbog manjka kisika

More »

U djeteta ćete bez većih teškoća prepoznati zaušnjake (mumps), blagu virusnu infekciju koja se najčešće javlja u dobi između treće i desete godine. Odajući znak: oteklina na jednoj ili obje strane djetetova lica, iznad kuta donje čeljusti. Jednom kad dijete preboli zaušnjake, nikad ih više neće dobiti, jer je razvilo prirodni imunitet. U nekim se državama dijete cijepi prije polaska u školu ukoliko već nije prirodno imunizirano.

Zaušnjaci su blago zarazni, pa je mala opasnost da će se drugi članovi obitelji istodobno razboljeti. Iako su zaušnjaci obično dječja bolest, mogu je dobiti tinejdžeri i odrasli. Tijek bolesti u starijih osoba najčešće neće biti teži,no oticanje testisa u tinejdžera ili odraslih muškaraca treba pogledati liječnik zbog vrlo male opasnosti od izazivanja neplodnosti.

SIMPTOMI

  • natekle, upaljene žlijezde slinovnice smještene iznad kuta donje čeljusti na jednoj ili obje strane lica
  • vrućica i iscrpljenost
  • u nekim slučajevima oticanje žlijezda slinovnica smještenih ispod jezika
  • posebice u tinejdžera i odraslih osoba, sekundarne upale testisa, što je vidljivo, ili upale jajnika i gušterače, što se osjećakao bol u trbuhu

More »

Rubeola je blaga bolest koja u mnogim slučajevima za dijete nije neugodnija od prehlade. Osobe koje su jednom imale rubeolu razviju za nju doživotni imunitet.

Rubeola je opasna za nerođeno dijete, osobito za vrijeme prva tri mjeseca. Kod trudne žene koja dođe u dodir s rubeolom postoji 20 do 30 posto rizika da će roditi defektno dijete. Mane uključuju slijepoću, gluhoću i prirođene srčane mane. Prije nego zatrudni, žena bi trebala provjeriti je li zaštićena cjepivom (vidi niže pod PREVENCIJA).

SIMPTOMI

Dijete koje ima rubeolu ne mora izgledati ili djelovati bolesno, no simptomi mogu biti sljedeći:

  • blago povišena temperatura i natečene žlijezde iza ušiju i na vratu, otraga i sa strane
  • gubitak teka, razdražljivost,gubitak zanimanja za osobnu njegu
  • kod starijeg djeteta ili tinejdžera bolovi u zglobovima

Crveni osip javlja se kod samo oko polovice slučajeva rubeole. Kad se pojavi, rubeola započinje na licu i trupu te se širi na ruke i noge. Potrebno je oko 4 dana da rubeola izblijedi. More »

Ospice su jedna od najzaraznijih dječjih virusnih infekcija i jedna od najtežih s rasponom tegoba od upale uha do upale pluća i encefalitisa (upala mozga koja se javlja u jednog na tisuću bolesnika; encefalitis je i česta nuspojava cijepljenja, nap. ur.). Ospice se u školama mogu lako pretvoriti u epidemiju. Obično se preporuča preventivno cijepljenje, a u mnogim zemljama je i obavezno.

Odrasli se mogu zaraziti ospicama ako nisu prije bili izloženi uzročniku te ako nisu cijepljeni (no mogu se, kao i djeca, zaraziti i cjepivom protiv ospica, nap. ur.). Osobe koje su preboljele ospice razviju prirodnu otpornost i ne mogu se ponovno zaraziti.

SIMPTOMI

Ako je vaše dijete dobilo ospice, bit će teško bolesno. Pogledajte ima li sljedeće simptome:

1.-3. dan: blaga do visoka vrućica, oštar kašalj, curenje nosa, crvene oči i kihanje; sitne bijele točkice na desnima blizu kutnjaka ili na sluznici obraza.

4.-8. dan: visoka vrućica; uobičajeni osip koji se širi s lica na trup, zatim na ruke i noge; nakon 2 do 3 dana koža se počne ljuštiti, do trenutka kad se proširi na rake i noge osip lica izblijedi.

Dijete može razviti i upalu očiju (konjuktivitis) zbog koje će oči biti osjetljive na svjetlo. More »

Zašto su ospice, bezopasna dječja bolest, postale svjetski problem? – Koliko su učinkovita cjepiva protiv ospica?, naziv je napisa objavljenog na portalu sott.net 15. ožujka 2017., a potpisuje ga Petar Jasak koji ga je izvorno objavio na portalu logicno.com (* 1). Napis prenosimo u cijelosti:

Nakon što su hrvatski mediji objavili članak o smrtnosti ospica, razvila se žustra polemika na društvenim mrežama oko istinitosti objavljenih informacija, a posebno oko potrebe za cijepljenjem što većeg broja hrvatskih građana. Sugovornici su se pozivali na statističke podatke, razum, logiku, glupost, “guštere”, a neki i na teorije zavjere. Bilo je tu informatičara, pravnika, ekonomista kao i jedan hrvatski pedijatar – veliki pobornik cijepljenja.

Tijekom žustrih, ali za neke i vrlo korisnih razgovora, nenadano je isplivala interesantna informacija o stvarnoj učinkovitosti cjepiva protiv ospica.

Hrvatska je vrlo mlada zemlja. U nedostatku valjanih statistika kroz vrijeme, hrvatski znanstvenici temelje svoje spoznanje na literaturi koja im je dostupna, a koja je često manjkava. Svi zaključci temeljeni na parcijalnim informacija ne mogu biti objektivni. Kako bismo dobili što objektivniju informaciju o ospicama, prenosimo izvorne informacije francuskih znanstvenika kojima su dostupni vrlo detaljni statistički podaci o ospicama u zadnjih 100 godina.

U narodu ih nazivamo “dječje ospice”, što već svojim imenom govore da se radi o bolesti djece. Ospice su bolest koju je nekada gotovo svako dijete “moralo” preboljeti. Identičan opis ospica možemo pronaći i u francuskoj literaturi koja također govori o “bezopasnoj bolesti”.

“Vrlo je teško sistematski cijepiti populaciju protiv bezopasne bolesti kao što su ospice, gdje smrtnost kod najtežih hospitaliziranih slučajeva iznosi samo 1 od 588 osoba. Ovdje se ne radi o globalnoj oboljeloj populaciji, nego samo onima koji imaju teže komplikacije”, piše profesor Bastin 1977. godine.

Deset godina kasnije, na konferenciji koja je imala za cilj promovirati program cijepljenja, profesor Jacques Roux, direktor pri Ministarstvu zdravlja Republike Francuske, prezentira načine kako senzibilizirati javnost i liječnike o “opasnoj bolesti s vrlo teškom posljedicama.

Profesor Jacques Roux, član Komunističke partije Francuske (PCF) i bivši predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije, 1993. godine je osuđen uvjetno na tri godine zatvora zbog skandala kontaminirane krvi, a što će ostaviti neizbrisivu mrlju u njegovoj karijeri.

Što kažu statistike o ospicama?

Oni koji tvrde da su ospice iskorijenjene cjepivima, nemaju pravo. Grafikon ispod vrlo jasno pokazuje regresiju smrtnih slučajeva u Francuskoj za koje su odgovorne ospice.

Broj umrlih od ospica u Francuskoj

Između 1906. i 1983. prije nego je pokrenuta kampanja za cijepljenje protiv ospica, broj smrtnih slučajeva se smanjio s 3.754 na 20 što je gotovo 10.000% manje. Naravno, bez obzira na povećanje populacije za 33%. (Annuaire statistique de la France).

“Annuaire statistique de la France” iz 1953. – Provjera podataka

Korišteni argumenti za stvaranje straha kod majki su vezani za dvije teže komplikacije: encefalitis (upala mozga) i Subakutni sklerozirajući panencefalitis SSPE (progresivno oštećenje mozga) koje se mogu pojaviti godinama nakon prebolijevanja ospica.

Interesantno, 1934. godine u Francuskoj je od ospica umrlo 1.349 osoba. O tome je napravljena i službena zabilješka:

“U nekoliko stotina slučajeva ospica kod djece i odraslih, već dvije godine pratimo stanje u bolnici “Cloude Bernard” gdje smo imali samo jedan slučaj encefalitisa (upalu mozga).”

Nakon 1983. godine, kada je započela masovna kampanja cijepljenja, zabilježeno je 11 slučajeva encefalitisa i 12 slučajeva SSPEa.

U “Médecine praticienne – n°664/travanj 1977.” citirano je jedno britansko znanstveno istraživanje koje govori o smrtnosti ospica. Smrtnost za djecu između 5 i 9 godina je bila najmanja. Upravo u toj dobi su djeca najviše obolijevala od ospica. Smrtnost djece do jedne godine starosti bila je 4 puta veća, a za osobe preko 25 godina rizik je bio 8,5 puta veći. Ovi podatci nisu bili nešto novo, pošto je WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) 1950. tvrdila slijedeće:

“Danas ne postoji ništa što će imunizirati populaciju od ospica. Samo doživotna imunizacija može biti predmet sistematskog cijepljenja, u protivnom imat ćemo odgađanje bolesti i njeno pojavljivanje u dobi kada je rizik najveći.”

Ovo potvrđuje “narodno” mišljene da je ospice bolje preboljeti na vrijeme, nego odgoditi njihovo pojavljivanje. Zbog toga su ospice i dobile naziv dječja bolest.

1960. godine farmaceutska kompanija Merck je razvila cjepivo MMRII

Zbog uvjerenja da jaka doza cjepiva doživotno imunizira, Sjedinjene Države su planirale sistematsko cijepljenje već početkom 60-tih godina, što su i učinile. Nakon sistematskog cijepljenja cilj je doista postignut. Zabilježeno je spektakularno smanjenje broja oboljelih. Međutim, krajem 80-tih došlo je do naglog povećanja broja oboljelih s velikim brojem smrtnih slučajeva. Povećanje oboljelih je primijećeno kod dojenčadi (djeca mlađa od jedne godine) i osoba preko 25 godina, a što je već 10 godina ranije tvrdio da će se dogoditi profesor Bastin.

Komentar: Fenomen infekcije ospicama koja se širi putem cjepiva MMR koje se sastoji od živućih virusa ospica, zaušnjaka i rubeole, poznat je već desetljećima. Zapravo, prije 20 godina, znanstvenici koji su radili za Nacionalni centar za zarazne bolesti CDC-a (engl. U. S. Centers for Desease Control and Prevention – Centri za kontrolu i prevenciju bolesti SAD-a, op. prev.), koji financiraju WHO (engl. World Health Organization – Svjetska zdravstvena organizacija, op. prev.) i Nacionalni program cijepljenja, otkrili su nešto stvarno uznemirujuće u vezi cjepiva MMR: cjepivo uzrokuje vidljivu zarazu ospicama kod velike većine onih koji se njime cijepe.

Novonastala situacija je natjerana američke znanstvenike da preporuče drugu dozu cjepiva 1989. godine. Identična situacija se dogodila u Francuskoj i Švicarskoj gdje se nova doza cjepiva poreporuča u 6. i 15. godini.

Iz svega navedenog, očito je da prirodna imunizacija nakon preboljele bolesti traje puno dulje, nego imunizacija stvorena cijepljenjem.

U prvoj fazi nakon cijepljenja, osoba doista stječe određenu dozu imuniteta koja ga štiti od ospica. Virus u prirodnom okruženju je također manje prisutan, zbog umanjenog broja oboljelih.

U drugoj fazi imamo populaciju kojoj slabi imunizacija i koja ima potrebu za obnavljanjem cijepljenja kako bi se iznova zaštitila u budućnosti.

Majke imunizirane cjepivom zbog kojeg nisu nikada imale ospice, više ne prenose antitijela na svoje bebe jer tih antitijela nemaju. Zbog toga bebe postaju osjetljive na virus ospica. Upravo je ovo razlog, što imamo veliku smrtnost kod dojenčadi, a za što je odgovorna imunizacija tj. cijepljenje. Što se populacija više cijepi, ona postaje osjetljivija.

Uzimajući u obzir navedenu situaciju, izvršeno je matematičko modeliranje koje je trebalo objasniti što će biti s ospicama u budućnosti. Bez obzira na kampanje koje promoviraju cijepljenje, procijepljenost iznosi oko 80%. S jedne strane imamo populaciju koja treba nove doze cjepiva, a s druge strane osobe koje su prirodno imunizirane.

Sada razumijemo zašto su ospice i pored cijepljenja ipak ostale ne iskorijenjene. Imamo slučaj u Sjedinjenim Državama gdje je procijepljenost gotovo 99%-totna, a ipak imamo povećanje oboljelih. Naravno, razlozi za povećanje oboljelih su odmah “argumentirani”: prekasno cijepljenje, slaba imunizacija,…

U Francuskoj smo također svjedoci povećanja broja oboljelih kod procijepljene populacije. 1985. godine samo je 3% procijepljene populacije oboljevalo od ospica, a 1994. taj broj se povećao na 27%. Potpuno identičnu situaciju imamo i s drugim “dječjim bolestima”.

U nekim afričkim zemljama, smrtnost je bila veća kod procijepljene populacije, nego kod one koja nije bila cijepljena (Zimbabwe i Niger 1992.).

Znanstvenici i za afrički slučaj imaju opravdanje: “Velike vrućine su onemogućile distribuciju cjepiva.” Činjenica je da pothranjenost, nedostatak vitamina A, loša kvaliteta vode koja uzrokuje česte dijareje utječu na imunitet populacije u Africi, a time i sklonost ospicama.

Nije li bolje preboljeti ospice ?

Iz svega navedenog, postavlja se logično pitanje zašto smo od bezopasne dječje bolesti napravili svjetski problem. Ne radi se samo o ospicama, nego i nekim drugim dječjim bolestima – primjer zaušnjaci.

Osobe koje su u djetinjstvu preboljele ospice u sebi nose antitijela. Prenose li majke antitijela na svoju djecu i time ih prirodno štite od smrtnosti, pitanje je na koje znanstvenici moraju dati odgovor.

Više znanstvenih studija potvrđuje vezu između osoba koje nisu preboljele ospice u djetinjstvu i vrlo ozbiljnih bolesti: autoimune bolesti, kožne bolesti, degenerativne bolesti kostiju pa čak i određenih vrsta raka (The Lancel 1985.).

Želeći zamijeniti prirodnu imunizaciju trajnu u vremenu, znanstvenici su dali prednost cjepivima. Povećanje komplikacija kod oboljelih dojenčadi, već od početka je bilo poznato, a što potvrđuju današnje statistike.

Radi li se ovdje o ekonomskom problemu koji zanemaruje zdravlje građana, legitimno je i prijeko potrebno pitanje? Građani imaju pravo znati što kažu intelektualno pošteni znanstvenici, a ne “amateri” kojima pripada i autor ovog članka, ali koji želi prenijeti mišljenje svih, a ne samo jednih.

Ako znanost nije u stanju svojim znanstvenim metodama objasniti običnom građaninu temeljne činjenice, onda to nije znanost, već manipulacija ili ignorancija znanstveno utemeljenih činjenica.

Izvori:
Radovi profesora Bastin vezanih za ospice
The Lancel 1979
Michel Georget, biolog
Službene statistike Republike Francuske
Službene statistike / digitalizirana baza

(* 1) Kako je polemika o cjepivu (vakcini) protiv ospica otkrila nepoznate informacije

Kad bismo slušali medije, pomislili bismo da su ospice smrtonosna bolest usporediva s ebolom ili kugom. Zagovornici cijepljenja izvrću rizike povezane s ospicama pozivajući se na negativne posljedice te bolesti u populacijama nerazvijenih država gdje i najblaža bolest može biti smrtonosna zbog loše ishrane i sanitarnih uvjeta.

Međutim, 50-tih su godina u SAD-u ospice smatrane blagom dječjom bolesti koju su bez ozbiljnih posljedica preboljeli gotovo svi prije ulaska u odraslu dob. Dr. Donald Miller navodi: “Uz dobre sanitarne uvjete i ishranu, stopa smrtnosti od ospica u SAD-u prije uvođenja masovnog cijepljenja bila je manja od 1 slučaja na milijun zaraženih osoba (u usporedbi sa 14 smrtnih slučajeva na 100 000 zaraženih 1900. g.); konvulzije (napadi) su se pojavljivale u 1 od 3 000 slučaja; a encefalitis u 1 u 100 000, pri čemu se 75% osoba u potpunosti oporavilo.”
More »

U Hrvatskom pedijatrijskom časopisu “Paediatria Croatica” (Vol. 57, Supl 1, str. 48-53, 2013.), u izdanju Hrvatskog pedijatrijskog društva i Hrvatskog društva za školsku i sveučilišnu medicinu, objavljen je rad doc. dr. sc. Gorana Tešovića s Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu i specijalizantice pedijatrijske infektologije Lorne Stemberger s Medicinskog fakulteta u Zagrebu pod nazivom  Cijepljenje i autoimune bolesti središnjeg i perifernog živčanog sustava (PDF).

Iz spomenutog rada izdvajamo pojedine naglaske koji svjedoče o povezanosti cijepljenja i autoimunih bolesti živčanog sustava. Pri tome valja uzeti u obzir da su zaključci pisaca ovoga rada temeljeni na pregledu studija za koje možemo opravdano pretpostaviti (sami pisci često se pozivaju na pretpostavke, a ne na dokazane činjenice, očito zbog nedostatka provedenih (pouzdanih) istraživanja) da prikazuju posljedice cjepiva po živčani sustav djece zasnovane na analizi manjeg dijela stvarnih nuspojava, odnosno samo onih prijavljenih i(li) prepoznatih od strane sustava cijepljenja (po nekim izvorima riječ je o tek desetini od ukupnog broja nuspojava).

Uostalom, pisci ovoga rada priznaju, primjerice, da “treba istaknuti da su podaci oskudni pa su potrebna daljnja istraživanja kako bi se utvrdila/opovrgnula uzročno-posljedična veza”, odnosno da “nema jasnih dokaza ni radova koji definitivno podupiru uzročnu povezanost” pojedinog cjepiva i određenih autoimunih bolesti.
More »