Dr. sci. Nada Jurinčić, dr. med,, pedijatrica s više od tri desetljeća iskustva u struci, jedan je od onih zdravstvenih radnika u Hrvatskoj koji otvoreno progovaraju i o naličju cijepljenja. Zanimljiv je njezin iskaz o tome u dokumentarnom filmu Cijepljenje, koji je Hrvatska televizija objavila 7. listopada 2014. godine:

Nada_Jurincic_pedijatrica_youtube.com   (izvor: youtube.com)

(3.17′) U startu sam protiv ideje o masovnom procijepljivanju. To masovno procijepljivanje, znači ono što zahvaća veliki dio populacije, definitivno sa sobom nosi i veću statističku mogućnost problema kojeg mi, u trenutku kad se neka nova vakcina stavlja u promet, uopće ne znamo.

(37.51′) Kada se kaže “pedijatrijska struka” ja hoću čuti sve pedijatre Hrvatske. Niti jedan pedijatar ne može svoju osobnu odgovornost delegirati upravnom odboru Pedijatrijskog društva niti bilo kome. Znači, liječnik ima osobnu odgovornost. On se ne može sakriti iza toga da je on od Upravnog odbora, od Hrvatske liječničke komore, od Hrvatskog liječničkog zbora… dobio takav naputak. Dugo, u liječništvu našem, postoje odnosi, koji su došli upravo možda na ovoj vakcinaciji najviše do izražaja, koji se definitivno moraju mijenjati. Jer iskristalizirale su se elite i čovjek na terenu koji ima dodir s nuspojavom koja, najmanje je ona nuspojava vakcine koja se odvija brzo, i za koju ne možemo kriviti vakcinu, u nekakvom kontekstu treba li vakcinirati ili ne. Postoje ljudi koji su osjetljivi na majčino mlijeko pa će dobiti alergijsku reakciju na majčino mlijeko. Tako postoje isto osobe čiji imunološki sustav reagira tako. Znači, nije to razlog da se ospori vakcinacija. Razlog je u prvom redu u tome da struka, znači svi liječnici, nisu u jednom profesionalnom pristupu stvarima imali šansu u prvom redu dobiti cjelovitu informaciju o pripravku vakcine; o tome tko je dobio ideju staviti tu vakcinu u program; otkuda stiže; kalendar vakcinacije; i to kojim vakcinama treba procijepiti pojedine populacije?

(43.48′) Postoji u životu ljudske vrste jedan evolutivni tijek. Događa se evolucija u mišljenju i definitivno je da se u ljudskoj vrsti stječe sve više i više kritična masa, ne samo u ovom području koje se tiče zdravlja, koje je najteže, najosjetljivije, ljude najviše pogađa. Definitivno se događa jedna evolucija gdje se čovjek pita “Što sam ja tu?”. Onaj period kada se vakciniralo bez upita dobivali su se pozivi, išao si na vakcinaciju jer si imao apsolutno povjerenje. To je bilo to stanje svijesti. Međutim, godinama se događa iskustvo medicinskog laika gdje on vidi da se događaju mnoge stvari za koje njima struka ne daje objašnjenja, ne odgovara, za koje ne može naći odgovor. I čovjek se tu počinje pitati, zapravo, što je on, s punim pravom.

Izdvajamo i dva osvrta koja je pedijatrica Nada Jurinčić ostavila na napise Roditelji iz Zadra odlučili da neće cijepiti svoje dijete i završili na sudu: Ovo je njihova priča i Jednostavan način kako ne cijepiti dijete! O prisilnom cijepljenju u Hrvatskoj izvještavali i američki mediji!, objavljenim na portalu Dnevno.hr 18. siječnja i 29. ožujka 2014.:

Nije problem u samoj imunizaciji putem cjepiva nego je problem u CJEPIVU i uvođenju cijepljenja koja nemaju uopće medicinsku opravdanost niti logiku. Pitanje je ZAŠTO liječnici prihvaćaju sve što im se o cjepivu ili lijeku servira od strane farmaceutske industrije. Svako cjepivo i lijek bi trebali proći temeljitu analizu sastava i procjenu uže specijalnosti o njihovoj svrsishodnosti i omjeru pozitivnih i loših učinaka. Ovako, roditelji s opravdanjem gledaju podozrivo na sva cjepiva jer ne mogu sami napraviti distinkciju a liječnici sve prihvaćaju zdravo za gotovo.

U narodnoj mudrosti se, kada želiš reći da je nešto bezopasno, kaže: Ma to je “dječja bolest”! Dakle, dječja bolest je prirodna vježba imunološkog sustava koja obrambeni sustav ostavlja TRAJNO sposobnim za obranu od tih bolesti. Kao pedijatrica nikada nisam vidjela da je bilo koja dječja bolest dovela do smrtnosti i trajnih posljedica, a pedijatrica sam od 1981. godine. Zarazne dječje bolesti su najbolja vakcinacija koja postoji a standard kojim se živi, uhranjenost djece kod nas, ne nose sa sobom opasnosti mortaliteta ili invalidnosti. U narodnoj mudrosti se kaže “svako zlo za neko dobro”. E, pa dječje bolesti jednostavno treba preboljeti, ili kliničkom slikom ili subklinički. I oživiti svoj imunitet.

Comments closed.